Zanimljivosti

Je li Juraj Dalmatinac bio trezvenjak ili mu paška vina nisu prijala - ostat će zauvijek tajna, ali ostaje činjenica da je po njegovim nacrtima izgrađen grad Pag sa svojim pravilnim ulicama, tako atipičnim za ostatak primorske Hrvatske.

Kad se spomene otok Pag prvo što prosječnom poznavatelju povijesti i geografije padne na pamet su, osim spomenutog neimara, orkanska bura, čipka i sir, a paškog će se vina sjetiti malo tko. Taj je otok imao čudnu sudbinu - da preko njega prođe nekakav imaginarni limes koji je, prerezavši ga popola, na primorski i dalmatinski dio, doveo do toga da postane jedinstveni slučaj u svijetu jadranskih otoka. Tako na istom morem okruženom komadu kopna možemo naći mjesečeve pejzaže golog kamenjara, gustu borovinu i močvarnu vegetaciju trstika. U toj kontroverznoj raznovrsnosti našlo se mjesta i za vinograde, koji su u dugoj i burnoj povijesti toga područja bili jedan od glavnih stupova opstanka lokalnog življa. Ponajviše gegić, ali i topol, silbijanac i petovka sorte su vinove loze koje su vjekovima služile za proizvodnju poznatih „žutica“, kako je lokalni živalj nazivao takav tip vina.

Povjesničari mogu dosta toga reći o historijskim referencama vezanim za vina na ovom otoku. Nalaz potonulog antičkog broda, prepunog amfora, u uvali Vlaška Mala odaje živu vinogradarsku aktivnost ovog područja u starom vijeku.

Drži se kako čovjek dobrano nakresan pravim vinom kazuje istinu - ili drobi gluposti, mahom upitne gramatičke suvislosti. U paškom slučaju je sraz dobre kapljice i intelekta iznjedrio, ni manje ni više, nego hrvatsku gramatiku, jer znameniti je Bartol Kašić ponikao upravo u plemenitaškoj paškoj obitelji koja je, uz ostala dobra, posjedovala i vinograde. Uz priču o vinarstvu ovoga otoka vezan i jedan kralj. Točnije, Bela IV je, da bi spasio glavu od Mongola, našao utočište u Pagu. Godine 1245. odužuje se gradu spasitelju poveljom u kojoj se, između ostaloga, zahvaljuje i na vinu kojim su ga domaćini gostili.

Otac Pietro Ottoboni, u benenediktinskom je samostanu je služio mise i pio paško vino. Dotični će 1689. godine postati papa Aleksandar VIII. Ni Franjo I, koji je 1817. god. s ženom Carolinom posjetio Pag, ni Franjo Josip 1875. nisu ostali ravnodušni prema paškim vinskim uratcima. Slavni talijanski putopisac iz 18 st. Alberto Fortis je u svome čuvenom putopisu „Put po Dalmaciji“ zapisao kako se na Pagu proizvede 40.000 barila dobra vina.

I tako je to bilo sve do prije sedamdesetak godina otkada se površine pod vinogradima na Pagu smanjile za tri četvrtine. Da se takav trend nastavio, o paškom bi vinogradarstvu vrlo skoro pričali samo povjesničari, jer paško vino je, sve do prije desetak godina, bilo nepoznanica čak i boljim poznavateljima takve fermentativne radinosti u Hrvata. A onda dolaze devedesete i svojevrsna renesansa paškog vinogradarstva i vinarstva, ponajviše zaslugom tvrtke „Vina otoka Paga“.

Dotična je vinarija na tržište izbacila nekoliko proizvoda dobivenih od autohtonih sorata toga područja. Topol, petovka, cipar, silbijanac i gegić predstavljaju ponovno pronađeno ampelografsko blago. Taj sortiment predstavlja sirovinu za, nekad znamenite, paške „žutice“, a danas jedan od aduta spomenute tvrtke. No, najveće zanimanje hrvatskih vinoljubaca izazvalo je uskrsnuće čistog sortnog Gegića. Dotično vino, kojega se u narodnoj predaji uspoređuje s jantarnim suzama, baštini, za Pag tako karakterističnu podvojenost u svemu, pa tako i u organoleptičkim svojstvima. Naime, radi se o vrlo zanimljivom susretu snage i temperamenta, toliko karakterističnom za južnjačka vina, s elegancijom i profinjenošću, primjerenim za vina sjevernijih krajeva. U ambijentu sudara silovitih velebitskih bura s vrtlozima đenovskih ciklona, uz 15OO – 25OO sunčanih sati godišnje i dovoljnih 8OO mm kiše, stvara se sirovina za proizvodnju kvalitetnog Gegića.

Gegić, rashlađen na temperaturi od 12 - 14 C, idealna je pratnja za sve one delicije kojima otok Pag ne oskudijeva kao što su janjetina, sir, riba i školjkaši. Svima onima kojima će se omaknuti koja boca više ovoga intrigantnog i zanimljivog vina moraju imati na umu da će, unatoč njegovoj profinjenosti, a zahvaljujući podatnosti, imati problema s orijentacijom.

Sad je možda jasnije zašto je Juraj Dalmatinac projektirao onako ravne ulice. Da bi se ljudi nakon druženja s Gegićem znali lakše vratiti doma.