Autohtone sorte otoka Paga
Prvi pokušaj da se s obzirom na veliki broj sorata grožđa, i još veći broj naziva kojima su nazvane u različitim krajevima Dalmacije te sorte opišu i istraže datira iz 1873, godine. Međunarodna ampelografska komisija iz Beča bira svećenika Ivana Danila za taj zadatak. On u Gospodarskom listu Dalmatinskom štampanom u Zadru 15. siječnja 1874. upućuje poziv da mu se pošalju nazivi i opisi sorata vinove loze koje se uzgajaju u Dalmaciji. Danilu nije uspjelo da obavi povjeren mu zadatak. Onoliko imena koja je prikupio ustupio je Dr. Bogoslavu Šuleku koji ih je godine 1879. objavio u svom djelu «Jugoslavenski imenik bilja». U tom dijelu pojavljuju se i neke sorte s otoka Paga, ali samo nazivi bez opisa.
Puno uspješniji bio je Stjepan Bulić. Građu za «Dalmatinsku ampelografiju» počeo je prikupljati 1887. godine a gotovo četrdeset godina kasnije 1925. knjiga je bila spremna za tisak. Abecednim redom poredani su nazivi sorata koje je našao na Pagu. U zagradi se nalaze službeni nazivi za one sorte koje znamo.
Crne sorte:
Batarija (Batarijino sjeme), Brajdica, Brajda mala (Plavina), Brajda stara, Brajda velika (Brajda velika), Cibidrag, Crljenica, Crljenica mala, Galac, Galica (Galica), Gustopupica, Modrina, Muškat crni, Petrovska, Plavica, Plavina, Raža mala, Ruža, Šljiva, Šperlivac (Oprhljać), Šušić (Brajda velika), Terin (Teran), Terin slatki (Istrijanac) i Volovina.
Bijele sorte:
Belćac, Brajda bijela, Brajdica bijela, Dragovesela, Gegić (Gegić), Kačadebić (Maraština), Mastilj, Muškat mali bijeli (Muškat mali bijeli), Muškat veliki (Muškat cibibni), Pagadebit (Debit), Podriskavac, Ranac (Ranac silbijanski), Ranac veliki bijeli, Suhoriz, Topol (Tikvar), Torbijan (Trbljan) i Višana (Maraština).
Rumene sorte:
Cipar (Cipar).
Kao što vidimo Stjepan Bulić zatekao je na Pagu pravo bogatstvo sorata vinove loze. Danas je na žalost veliki broj tih sorata nepovratno nestao, a i površina zasađena lozom drastično je smanjena. Više je razloga za takvo stanje. To su prije svega pojave novih bolesti i filoksere, a i nekih drugih nesreća koje nisu zaobišle otok, kao npr. napadi skakavaca od kojih je zadnji zabilježen 1909 godine.
U Dalmaciji je zaraza pepelnicom ustanovljena 1852. godine, a peronosporom 1885. godine u okolici Zadra. Obije bolesti su znatno ograničile ili sasvim uništile mnoge sorte koje su prema njima bile jače osjetljive.
Filoksera se pojavila 1894. na otocima Silbi, Olibu i Pagu. Crkvena kronika navodi da 1934. godine uopće nije bilo berbe, sve je poharala filoksera. Narod je molio:
Filožero od nas odaleči
puk te moli, prid Bogom kleči
Tek nakon dvije godine stigla je otporna loza iz Amerike, no mnogi su već zbog gladi odselili preko oceana. Ovakvo stanje iskoristili su državni vinogradarski stručnjaci da neke sorte prošire na sve krajeve i da pored domaćih uvedu i mnoge strane, osobite ranozrele sorte grožđa za zobanje. Zbog ovih selekcija mnoge stare sorte ili su sasvim iščezle ili su svedene na vrlo mali broj panjeva u vinogradima.
Sigurnija i bolja zarada od ovčarstva također je utjecalo na smanjenje površina pod vinovom lozom. Danas pašnjaci zauzimaju površinu koja je nekada bila pod vinogradima.
Turizam je također utjecao na smanjenje površina pod lozom. Najbolje položaje za uzgoj loze Pažani smatraju potez od Prosike do Dubrave. Na tim pjeskovitim položajima sa strmim terasama koje se spuštaju do mora danas su izgrađene kuće koje služe turizmu.
I sami vinogradari, stavljajući kvantitetu ispred kvalitete suzili su krug iz kojeg se lagano gube kvalitetnije a u pravilu manje rodne sorte.
Prema anketi provedenoj 1979. godine od bijelih sorata na otoku zastupljene su slijedeće:
Gegić 52,6 %
Trbljan 46,5 %
Ostale 0,9 %
Na Pagu se od davnine proizvodilo bijelo vino od nekoliko sorata koje je zbog svoje boje, kao posljedica tradicionalne tehnologije dobilo ime «Paška Žutica». Glavna sorta za proizvodnju tog vina bio je Gegić, nosilac sortimenta na otoku, ranije znatno više proširen od ostalih sorti. Današnji uzgoj ograničio se na Trbljan zbog velike i redovite rodnosti, te Gegić za «popravljanje» kvalitete bijelih vina, te Plavinu kod crnih sorti.
Vinogradi koje danas nalazimo na otoku u visokoj su starosnoj dobi isto kao i ljudi koji ih obrađuju. Agrotehnika je daleko od zadovoljavajuće iz razloga fizičke nemogućnosti vinogradara kao i nesklonosti istih da napuste tradicionalan način proizvodnje i prihvate moderan. Primjetan je i trend introdukcije sorata koje nikad nisu bile nazočne na otoku, kao što su Žlahtina, Malvazija Chaardonnay, pa čak i Graševina, Plavac mali, Pošip it.d.
Tijekom duge i burne povijesti sortiment loze se mijenjao, razvijao, ali nažalost i propadao. Neke su sorte zauvijek nestale, a neke nove davno iz svijeta donesene udomaćile se pa se danas smatraju autohtonim paškim kultivarima.